Kris Smit, britanski virusolog i predavač na Univerzitetu u Kembridžu, napisao je članak o omikronu i mogućem razvoju epidemije. Ispod su njegova zapažanja:

Omikron se prvi put pojavio prije oko mjesec dana u Južnoj Africi. Nulti pacijent je bio mladić koji je došao kod ljekara bez simptoma uobičajenih za kovid. Uglavnom je imao upalu grla i osjećao se umorno. Istog dana u ordinaciju je ušlo još sedam osoba sa istim simptomima. Oni su testirani i otkrivena je nova varijanta.

Ubrzo je otkriveno da je virus iza novih infekcija bio pun promjena ili mutacija – njih oko 50 – sa visokim koncentracijama fokusiranim na dio genetskog koda koji virus koristi da kodira šiljastu komponentu svoje spoljašnje ljuske.

Tada su zvona za uzbunu počela da zvone.

Šiljak je glavni dio virusa koji on koristi da uhvati i prodre u naše ćelije. Njegova ključna uloga znači da je to i struktura na koju cilja sadašnja generacija vakcina protiv kovida, što mutantni virus sa dramatično izmijenjenom strukturom šiljaka čini ogromnim potencijalnim rizikom za svijet koji je do sada vakcinisao više od 50 odsto svoje populacije.

Paradoks

Jednako alarmantna je bila brzina kojom su počeli da se pojavljuju slučajevi ove nove varijante. Nekoliko stotina dnevnih slučajeva u Južnoj Africi pretvorilo se u više od 10.000 dnevno, skoro svi u ovoj novoj varijanti, što je navelo SZO da to proglasi varijantom zabrinutosti i nazove je omikron.

Neki naučnici su rekli da je trebalo da se zove "O moj Bože", na osnovu njegovog zastrašujućeg genetskog profila.

Ali onda je došao paradoks: uprkos mnogim slučajevima, među vakcinisanim, nevakcinisanim i prethodno zaraženim ljudima (što ukazuje da omikron prilično uspješno zaobilazi postojeći imunitet), udio ljudi na kiseoniku ili onih kojima je potrebna intenzivnija bolnička njega je bio mnogo manji nego u delti.

Ljudi su se takođe brže oporavljali, a izgleda da je i broj oboljelih starijih bio znatno manji.

Prerano je za procjenu rizika od dugoročnih posljedica, kao što je dugoročni kovid, ali ovi podaci djeluju veoma ohrabrujuće. Možda dovoljno ohrabrujuće da se ozbiljno pozabavimo idejom da ovo može biti uvid u to kuda pandemija kovida na kraju vodi: ka blažoj bolesti.

Šta nas uče istorija i biologija?

Još kasnih 1800-ih, patolog Teobald Smit je pretpostavio da bolesti vremenom postaju blaže jer je u interesu i domaćina (ljudi) i virusa da postanu "bolji prijatelji". Dobroćudna bolest se bolje toleriše i manje je vjerovatno da će nas "isprovocirati" da podignemo barijere da zaustavimo njeno širenje.

Smit je svoje teorije zasnovao na kravama, a ne na ljudima, i njegove ideje su svakako bile pretjerano pojednostavljenje, ali kroz istoriju smo vidjeli dovoljno drugih primjera virusa koji vremenom postaju manje agresivni. Zašto se to onda ne bi dogodilo i kovidu?

Kada su prvi kolonisti uveli zečeve u Australiju, njihova populacija je kasnije porasla na nekoliko stotina miliona.

Da bi se kontrolisao njihov broj, virus miksoma (zečji srodnik velikih boginja) je ušao u zemlju 1950. godine, ubivši više od 99 odsto životinja. Virus je kasnije izgubio virulenciju i smrtnost je drastično opala. To se dogodilo zato što virusi ne mogu da prežive bez domaćina.

Hoće li se ovo dogoditi i kovidu?

Postoji šansa da se upravo to dešava, a tome u prilog ide i činjenica da se nešto slično već desilo sa korona virusom koji još uvijek kruži svijetom.

Godine 1890. pandemija je zahvatila svijet i broj umrlih bio je više od milion. Ovaj virus, koji sada zovemo OC43 ili goveđi korona virus, preskočio je barijeru i prešao sa životinja na ljude i brzo se proširio u gusto naseljenim gradovima.

Među najvažnijim zaključcima o virusu u to vrijeme bili su ekstremna ranjivost starije populacije i ljudi sa već postojećim zdravstvenim problemima, kao i relativno rijetka bolest mlađih ljudi.

Šta se desilo?

Naučnici sumnjaju da je korona virus iz 1890. godine, nakon što se brzo proširio među stanovništvom bez ikakvog imuniteta, ostavio za sobom krdo imunih preživjelih koji su potom, do kraja života, povremeno dobijali virus, ali bolest nikada nije bila tako intenzivna jer je organizam imao imuno pamćenje iz prošlosti.

Sumnja se da se virus povukao, usput stekavši neke genetske promjene kako bi olakšao svoju perzistenciju kod ljudi, da bi postao jedan od četiri korona virusa koji izazivaju prehladu i od kojih svi povremeno dobijamo.

Ovo nam daje uvid u mogući pravac u kome bi se kovid mogao kretati sa omikronom. Ova varijanta je veoma prenosiva, vjerovatno duplo veća od delte i, posljedično, brzo zamjenjuje agresivniju deltu da bi postala dominantna.

Ako se ne pojave druge, agresivnije varijante korone, ovo bi mogao biti lijep božićni poklon, prenosi "Index.hr".