Porijeklo ovog običaja zapravo je drevno i prilično jezivo. 

Korijene vuče još iz antičkog vremena, a oni su povezan sa Hadom, odnosno podzemnim svijetom mrtvih. Kod starih Grka postojalo je vjerovanje da duša čovjeka nakon njegove smrti odlazi u Had, u kojem se nalazi tužna ravnica sa bijelim divljim cvijećem. Ovom ravnicom protiče pet rijeka: rijeka Stiks – ledena, rijeka mržnje, zatim Aheron – rijeka bola, Kokitus – rijeka jadikovanja, Flegeton – rijeka vatre i Leta – rijeka zaborava.

Duša pokojnika koja dođe u Had, pije vodu iz rijeke Lete kako bi zaboravila prethodni život i patnje u njemu. Oni koji su vjerovali u reinkarnaciju smatrali su da duša pokojnika pije vodu iz ove rijeke kako bi u potpunosti zaboravila pređašnji život i kako bi se pripremila za novi. 

Upravo u ovim legendama i vjerovanju starih Grka leži i koren običaja da se ne nazdravlja vodom. Kao posljedica ove morbidne priče smatra se da je predlaganje zdravice nekome s vodom slično kao da ste mu poželi lošu sreću, a možda i smrti. Mnogi ljudi takođe vjeruju da nazdravljajući vodom želite i sebi smrt, jer ova tečnost odražava vaš budući vodeni grob.

Osim što ćete poželjeti smrt dragom gostu i sebi, nazdravljanjem vodom izazvaćete bijes bogova. Nazdravljanje se uvijek smatralo željom koju ste uputili bogovima, nudeći im svoje piće dok dižete čašu. Proslava uz čašu napunjenu vodom, dosadno i neutralno piće, nije bilo cijenjeno kod bogova, i svako ko bi se usudio da nazdravi ovim pićem, doživio bi tragičnu sudbinu.