Sredina je popodneva, a Ana Posi, vlasnica bara Centrale u Nebiunu, malom mjestu koje se nalazi uz obalu jezera Magiore na sjeveru Italije, služi kafu od 7 ujutro. Obično završava radni dan u 19 časova.
To je prosječan radni dan za baristu u Italiji, ali Posi je u jednom ključnom pogledu daleko od prosječnog bariste: sa svojih 100 godina, ona je najstarija u zemlji. Ova stogodišnjakinja, kojoj je nedavno dodijeljena počasna titula komandanta Republike, dobro je poznato lice redovnim posjetiocima koji su proživjeli svoj život uz kafić, koji je kroz godine prešao put od modernog do vintidž stila.
– Uvijek radim – nedjeljom, za Uskrs, Božić. Nikad nisam na odmoru – kaže ona.
Ovo je rutina koju Posi praktikuje od 1. maja 1958. godine, kada je otvorila bar sa svojim mužem, služeći gostima espreso i kapućino. Alkoholna pića su dodati na meni 1971. godine, kada je par kupio dozvolu.
Ipak, džukboks je bio taj koji je privukao goste. Bar Centrale je bio pravo mjesto za izlazak, a klijentela je dolazila izdaleka.
– Dolazili su ovdje da se druže, da igraju. Imali smo i sto za stoni fudbal, bili smo najmoderniji bar u gradu – priča Posi.
Nakon što je njen muž preminuo 1974. godine, posvetila je svoj život podizanju njihove dvoje djece i ali baru.
– Otkako je tata umro, nikada nije željela da ima drugu vezu. Fokusirala se na nas i posao – kaže njena kćerka Kristina.
Ana je decenije od 1960-ih do 1980-ih opisala kao “najljepše godine” u istoriji bara. Među poznatim gostima tokom tih godina bili su fudbaleri AC Milana Gani Rivera i Fulvio Colovati.
Ipak, ona nije neko ko voli da se prepušta nostalgiji. Džukboks je možda nestao, ali bar sada ima policu sa knjigama, gdje mušterije mogu razmjenjivati knjige i čitati uz kafu. Ako svrate nedjeljom, mogu dobiti komad domaće pita od jabuka.
– Dok ja još uvijek tu da služim, danas smo poznati kao vintidž bar – kaže Ana.
Ipak, bar ima i računar, koji koristi svako jutro kako bi pročitala novosti i konsultovala berzu.
– Čitam sve. Još uvijek želim da učim i bolje razumijem stvari – kaže Ana.
Njena redovna klijentela uglavnom se sastoji od penzionera iz grada, koji ponekad svraćaju samo da popričaju sa njom. Ali medijska pažnja povodom njenog stotog rođendana, koji je proslavljen 16. novembra, dovela je talas novih kupaca iz drugih mjesta.
– Ljudi dolaze da me upoznaju, jer im je teško da povjeruju da još uvijek radim. Kada odu, odu srećni i puni energije – ne znam šta je to što sam prenijela na njih – kaže.
Zapravo, vjeruje da je upravo društvo drugih ljudi ključ njenog dugog života.
– Ne želim da budem melanholična. Želim da živim, da budem među ljudima.
Nema namjeru da prestane da radi u skorije vrijeme, piše Gardijan.
– Nastaviću dokle god mi zdravlje dozvoli – kaže ona, dok savjetuje mlade da “izaberu posao koji vole.”
