Bakingemšajr je selo poznato filmskim producentima zahvaljujući očuvanom tradicionalnom izgledu, ali dobro ga znaju i turisti te ljubitelji misterija. Naime, riječ je o rodnom mjestu Elen Sadler.
Elen se rodila 15. maja 1859. u porodici An i Vilijama Sadlera. Bila je deseto dijete porodice koja je brojila 12 članova. Bili su siromašni, a djeca su pomagala roditeljima u održavanju porodične farme.
Kad je Elen navršila jedanaest godina, roditelji su je poslali da radi kao dadilja u obližnjem gradu Marlou, piše "AmusingPlanet".
Elen je bila tiho, sanjivo i zamišljeno dijete te se nije pretjerano družila s vršnjacima. Radije je satima sjedila kraj kamina gledajući sjene kako plešu po zidu, izgubljena u svojim mislima. Imala je veliko poštovanje prema svetinjama, poseno prema Bibliji, i uvijek je bila dobra i poslušna, prenosi "24 sata".
Dok je Elen bila u Marlou, žalila se na glavobolju i stalnu pospanost. Porodica kod koje je radila vratila ju je roditeljima i dali su joj otkaz.
Elen se vratila kući u Turvil gdje ju je liječio lokalni doktor po imenu Henr Hajman iz obližnjeg Stokenčurča. Hajman joj je dijagnostikovao “otekline žlijezde”, odnosno apsces na zadnjoj strani glave.
Njeni simptomi su upućivali i na bolest kralježnice. Budući da Elenina porodica nije imala mnogo novca, župni je vikar molio Hajmana da osigura Elenin prijem u lokalnu bolnicu gdje joj se stanje pogoršalo. Nakon 18 sedmica u bolnici, Elen su vratili kući uz obrazloženje da je njeno stanje neizlječivo.
Samo dva dana poslije, njen će se život nepovratno promijeniti.
Otišla je spavati 17. marta 1871. godine. Legla je na lijevi bok, s rukom pod glavom i koljenima lagano privučenim trupu. Sljedećeg jutra nije se probudila, kao ni narednih devet godina.
Vijest o usnuloj djevojci proširila se poput šumskog požara i ljudi su počeli hrliti u Turvil. Elenini roditelji nisu smetali posjetiocima jer je publicitet donosio novac koji je porodici bio prijeko potreban.
Mnogi su počeli plaćati ulaznicu u zamjenu za pogled na usnulu djevojku. Neki su ljudi htjeli uzeti pramen njene kose kao suvenir, a njena majka An je pristajala i na to.
Među posjetiocima su bili novinari i razni medicinski radnici, a navodno ju je posjetio i Albert Edvard, princ od Velsa.
Novinar koji je tada izvještavao za "Bucks Free Press" primijetio je da je njeno disanje bilo pravilno i prirodno, koža meka i tijelo toplo, kao u zdrave djevojke, ali joj je puls bio prilično ubrzan.
Elenina majka je tvrdila da je održava na životu dajući joj čaj, mlijeko ili porto triput na dan. Elenina bi majka lagano otvorila usta i nahranila je kašikom. Ali nakon otprilike petnaest mjeseci, Elenina se čeljust zatvorila. Kako joj je nedostajao zub, majka je mogla nastaviti hraniti je malim čajnikom pomoću kojeg joj je ulijevala tečnu hranu u usta.
Nije bilo jasno kako se porodica nosila s problemom Eleninog urina i izmeta. Elenina majka tvrdila je 1880. godine, devet godina nakon što je djevojčica zaspala, da su joj se crijeva prestala pokretati unazad pet godina, a tek bi svaka četiri dana nešto veća količina tečnosti izašla iz mjehura.
Naravno, rijetki su ljudi shvatili riječi An Sadler zdravo za gotovo.
Neki su posjetioci potajno prokrijumčarili pribadače u Eleninu sobu te je bockali ne bi li otkrili prevaru, ali nisu u tome uspjeli. U međuvremenu, porodica Sadler je ostvarivala znatan prihod od donacija, što je dodatno podstaknulo sumnju da je riječ o prevari kojom su pokušali zaraditi novac.
Neke komšije su čak tvrdile da su noću znali vidjeli Elen kako sjedi kraj svog prozora. An Sadler nije dozvolila medicinskom osoblju da predugo ostane u Eleninoj sobi. Takođe je zabranila da Elen premjeste u bolnicu.
Štampa je Elenin slučaj počela povezivati s poznatim slučajem Sare Džejkob, djevojčice iz Velsa koja je, kako su tvrdili njeni roditelji, mogla preživjeti bez hrane. Ali kada su je podvrgli testu, Sara je, u nastojanju da dokaže svoje čudesno preživljavanje, umrla od gladi.
Njeni su roditelji kasnije osuđeni za ubistvo iz nehata.
Mnogi su vjerovali da bi se misterija mogla razriješiti kada bi Elenina majka dozvolila pregled u londonskoj bolnici. U maju 1880. Elenina majka umrla je od srčanog udara. Odgovornost brige o Elen tada je pala na njene udate sestre, Elizabet Stejsi i Grejs Blekol, koje su obje živjele u Turvilu, prenosi "24 sata".
Prošlo je pet mjeseci od majčine smrti kad se Elen iznenada probudila bez sjećanja na prethodnih devet godina. Do tada je imala 21 godinu. Navodno se potpuno oporavila, a od posljedica je tek preostalo blago zaostao rast te poteškoće s vidom na jedno oko.
Elen se dovoljno oporavila da može voditi prilično normalan život. Udala se 1886. i rodila šestoro djece. Umrla je nakon 1911. godine.
Slučaj usnule djevojke iz Turvila postao je dio lokalnog folklora, iznjedrivši priče o vještičarenju i glasine o kraljevskoj pažnji.
Misterija nikada nije riješena. Savremeni istoričari sugerišu da je Elen možda patila od narkolepsije, neurološkog poremećaja koji uključuje prekomjerno spavanje i smanjenu sposobnost regulisanja ciklusa spavanja i budnosti.
Takođe je moguće da je Elen možda drogirao neko iz porodice, vjerovatno njena majka, što takođe može objasniti njen nagli oporavak nakon majčine smrti. Kuća porodice Sadler još uvijek stoji u Turvilu i poznata je kao “Uspavana koliba”.
