To ometa komunikaciju na svim poljima, a vezano za školu i učenje djeca se uče da ne mogu sama riješiti problem, da to za njega/nju čine mama i tata i da je najbolje ako samo poslušaju šta im je rečeno.

Starija djeca često shvate da ne moraju ni poslušati već samo ćutati i praviti se da slušaju. Vrlo često takav odnos razvija pasivan otpor kod djece, tako da ćete čuti da kažu "Da, da, razumio sam" prije nego što i završite rečenicu ili primjetiti da odsutno klimaju glavom gledajući u televizor.

U tinejdžerskoj dobi taj pasivni otpor često preraste u aktivni, pa svađe i odbijanje poslušnosti postanu svakodnevica.  Čak i djeca koja se ne opiru nauče da probleme rješavaju roditelji, pa smanje svoj trud. Tako u školi ne pokušavaju razumjeti gradivo, očekujući da će im to poslije objašnjavati roditelji, puštaju da im se skupljaju loše ocjene – skrivajući ih da ne bi bilo prigovaranja, prave se da razumiju i što ne razumiju da ne bi bilo kritikovanja i savjetovanja.

Slušanje djetete pretpostavlja da ne prilazimo tražeći kvar koji treba otkloniti, već sa stvarnim interesom, dajući djetetu priliku da ispriča šta mu je bitno, a s ciljem da čujemo kako se dijete osjeća, šta ono želi i kako mu možemo pomoći da samo riješi problem. 

Vrlo je važno pitati dijete šta želi od nas, kakvu pomoć očekuje, te procijeniti koji dio ono može samo a gdje zaista mi moramo uskočiti.  Cilj roditeljstva je osposobiti dijete da postane samostalna odrasla osoba, a dio toga je i samostalnost u školi, bilo po pitanju učenja i brige za svoj uspjeh, tako i po pitanju odnosa s vršnjacima i učiteljima.