Kao roditelji, svi želimo da nam djeca vjeruju.
Želimo biti prva osoba kojoj će se obratiti kad se dogodi nešto važno, teško ili uzbudljivo. Želimo da se osjećaju dovoljno sigurno da mogu postavljati pitanja i podijeliti emocije.
Ali povjerenje se ne stvara samo zato što im kažemo: "Možeš mi sve reći."
Mi moramo prvi napraviti korak - biti otvoreni i iskreni. Pokazivati im kako se nosimo s neugodnim emocijama i teškim situacijama. Biti primjer. Zvuči jednostavno, ali često ne znamo kako to tačno učiniti.
Еvo šest konkretnih stvari koje možemo svakodnevno raditi kako bismo izgradili povjerenje sa svojom djecom:
1. Razgovarajmo o osjećajima kao o nečemu sasvim normalnom
Kad svakodnevno govorimo o osjećajima - i ugodnima i neugodnima - pomažemo djeci da shvate kako emocije nisu nešto što treba skrivati. Na primjer, možemo reći: "Malo sam zabrinut/a jer kasnimo. Hajde da zajedno to riješimo."
Na taj način im pokazujemo da je u redu govoriti o onome što osjećamo - i otvaramo prostor i njima da se izraze.
2. Ne izbjegavajmo teške teme
Kad djeca vide da odrasli izbjegavaju određene teme, brzo nauče što je "zabranjeno", a to može povećati njihovu zabrinutost.
Primjer toga može biti preskakanje činjenice da je kukac uginuo ili izbjegavanje pitanja o osobi u invalidskim kolicima. Ali to su propuštene prilike. Ako izbjegavamo neugodne ili nepoznate teme, učimo djecu da takvi razgovori nisu dobrodošli u našoj porodici.
Umjesto toga, stvarajmo okruženje u kojem su sva pitanja dobrodošla, znatiželja je prihvaćena, a iskrenost svakodnevna praksa.
3. Budimo iskreni o vlastitim izazovima
Mnogim roditeljima nije prirodno biti emocionalno otvoren. Možda niste odrastali u domu u kojem su se osjećaji slobodno izražavali - i to je u redu.
Ipak, svom djetetu možete pružiti drugačije iskustvo. Možete čak i započeti s iskrenošću o vlastitoj nelagodi: "Ja nisam navikla pričati o osjećajima, ali želim to raditi s tobom jer znam da je to važno i korisno."
Takva razina iskrenosti stvara povezanost. Pokazuje djetetu da emocionalna otvorenost ne znači savršenstvo - već prisutnost i spremnost.
4. Budimo primjer, a ne ispitivači
Koliko puta ste pitali: "Kako je bilo u školi?" i dobili samo slijeganje ramenima?
Umjesto toga, pokušajmo podijeliti nešto iz vlastitog dana: "Danas mi je dan bio pun uspona i padova. Ujutro sam bio/bila uzbuđen/a zbog nečega, ali kasnije se nešto nije odvilo kako sam očekivao/la i osjetio/la sam frustraciju. Pomogla mi je šetnja. Sad sam sretan/na što sam doma i veselim se čuti kako je tebi bilo."
Na taj način djeci pokazujemo kako izgleda razmišljanje o vlastitim emocijama i učimo ih da je i njima to dostupno.
5. Uvedimo iskrene razgovore u porodičnu rutinu
Jedan od najboljih načina za održavanje otvorene komunikacije jest da to postane dio naše svakodnevice.
Na primjer, za večerom možemo uvesti "visoko-nisko-visoko": svi članovi porodice podijele jedan lijep trenutak iz dana, nešto što je bilo teško i još jedan pozitivan trenutak.
Djeca, čak i ona najmlađa, brzo usvajaju ovu rutinu i to im postane dragocjen prostor za izražavanje.
6. Učimo ih kako se nositi s emocijama
Kad govorimo o osjećajima, otvaramo i vrata za razgovor o strategijama suočavanja koje pomažu u njihovom upravljanju. Na primjer, nakon što smo naglas rekli da smo frustrirani, možemo dodati: "Kad se tako osjećam, pokušam duboko disati kako bih se smirila."
Možete zajedno nekoliko puta udahnuti prije spavanja. To je jednostavan, ali snažan način da pokažete kako je reguliranje emocija normalno i izvedivo.
Povjerenje se gradi u svakodnevnim trenucima
Djeca nas stalno posmatraju. Ne slušaju samo naše riječi - prate kako ih izgovaramo, kada govorimo i šta izbjegavamo.
Ako želimo da nam se obrate kad se dogodi nešto zaista važno, moramo im pokazati da se na nas mogu osloniti i za male stvari. Potvrđujmo njihove osjećaje, slušajmo što ih zaokuplja, budimo iskreni i stvarajmo prostor za razgovor - čak i kad je neugodno ili teško.
Kad mi napravimo prvi korak, oni uče iz našeg primjera i lakše nam se otvore, prenosi Indeks.
.webp)
