Jedna od najkontroverznijih tema, kada se pokrene pitanje negativnog učinka videoigrica, jeste velika zastupljenost i porast nasilnih scena i sadržaja koji je dostupan djeci i mladima u njima. Posebno osjetljiva starosna grupa su djeca ranog predškolskog uzrasta i njihovo izlaganje nasilnom sadržaju je nešto na šta roditelji posebno trebaju obratiti pažnju i u idealnim uvjetima svesti na minimum.
Potiče agresivnost
Djeca u tim godinama nisu u mogućnosti da na adekvatan način naprave distinkciju između fantazije i realnosti. Njihova ličnost još nije formirana, tako da izloženost scenama nasilja može potaći njihovu agresivnost usljed nemogućnosti djeteta da procijeni učinke svog ponašanja.
Jedan od razloga zbog čega se više značaja pridaje nasilnim scenama u videoigricama u odnosu na pasivnije oblike izloženosti nasilnim scenama, kao naprimjer u filmovima, jeste upravo faktor interaktivnosti. Pojedinac se svjesno angažira i učestvuje (virtuelno) u nasilnom činu, a nerijetko mu je dato više opcija po pitanju načina koji dovodi do njega, potičući ga da detaljnije promisli o potezima kojima će nastupiti.
Ovakav princip je u pojedinim igricama i jedini način za napredovanje ili pobjedu te ga je nemoguće izbjeći. Važno je naglasiti da su videoigrice koje sadrže dosta nasilja prisutne od njihovog početka, ali da je važno uzeti u razmatranje tadašnja dostignuća po pitanju grafike i autentičnosti u prijenosu sadržaja.
Rani razvoj
Za današnje igrače, kojima je blizak rani period razvoja igara, one mogu probuditi nostalgiju, prije nego što bi im bile asocijacija za bilo kakav autentičan oblik nasilja ili poticaj na nasilje. Međutim, situacija se usložnjava vremenom i savremene videoigrice s napretkom poprimaju mnogo realističniji ton, prate ih vješto osmišljeni vizuelni i audio efekti, tako da savremeni igrač biva izložen sve većem stepenu, ali i različitim oblicima nasilja, koji su nekada suptilni, a često izuzetno eksplicitni.
Neophodan nadzor
Neophodno je da roditelji obrate pažnju od najranijeg perioda na sve aktivnosti u kojima dijete učestvuje, a pogotovo u ovoj eri masovne digitalizacije, gdje je neophodan nadzor kako bi se faktori rizika smanjili na minimum. Naravno da je nemoguće živjeti pod staklenim zvonom, ali kada znamo da je prvih nekoliko godina života djeteta ujedno i period kada ono najviše nauče, onda znamo da je najvažnije da roditelj ostvari kvalitetnu i zdravu emocionalnu vezu s djetetom, pruži mu sigurnu bazu iz koje će samo moći da istražuje svijet u konstruktivnom smislu i kako bi kasnije bilo mnogo opreznije kada su u pitanju negativni uticaji savremenog doba.
