Stevan Tontić rođen je 30. decembra 1946. godine u Grdanovcima kod Sanskog Mosta. Prije rata na prostoru bivše Jugoslavije radio je kao urednik, a poslije višegodišnjeg egzila u Njemačkoj (1993–2001, pretežno u Berlinu), vratio se u Sarajevo, gdje se posvetio književnosti. Ali, od maja 2014. nastanio se u Novom Sadu.

Objavio je za života pjesničke zbirke: "Nauka o duši i druge vesele priče" (Sarajevo 1970), "Naše gore vuk" (Novi Sad 1976), "Tajna prepiska" (Sarajevo 1976), "Hulim i posvećujem" (Beograd 1977), "Crna je mati nedjelja" (Beograd 1983), "Prag" (Sarajevo 1986), "Ring" (Beograd 1987), "Sarajevski rukopis" (Beograd 1993, dopunjeno izdanje 1998), "Moj psalam/Mein Psalm" (Berlin 1997), "Blagoslov izgnanstva" (Banja Luka 2001), "Sveto i prokleto" (Novi Sad 2009), "Svakodnevni smak svijeta" (Beograd 2013).

Autor je romana "Tvoje srce, zeko" (Beograd 1998), a i priređivač antologije "Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine" (Sarajevo 1990) i "Moderno srpsko pjesništvo – velika knjiga moderne srpske poezije od Kostića i Ilića do danas" (Sarajevo 1991).

Tontićeve knjige eseja "Jezik i neizrecivo" i "Po nalozima poezije" objavljene su u okviru "Izabranih djela" (Sarajevo 2009), a s nemačkog je preveo više knjiga (nagrada “Miloš N. Đurić“), a na njemački, zajedno s V. Kalinkeom, Liriku Itake M. Crnjanskog.

Prevođen je na mnoge strane jezike, bio je laureat domaćih i međunarodnih priznanja: Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Šantićeve, Zmajeve, Rakićeve, Kočićeve nagrade grada Banjaluke, Antićeve, “Dušan Vasiljev“, Bavarske akademije lijepih umjetnosti.