Srpska pjesnikinja Desanka Maksimović /1898-1993/, član Srpske akademije nauka i umjetnosti, čija se poezija odlikuje toplinom, senzibilnošću, neposrednošću, muzikalnošću i rodoljubljem, umrla je 11. februara 1993. godine.
Završila je Filozofski fakultet u Beogradu i bila profesor u Obrenovcu, Dubrovniku i Beogradu.
Djela: zbirke pjesama "Pesme", "Zeleni vitez", "Pesnik i zavičaj", "Otadžbino, tu sam", "Miris zemlje", "Tražim pomilovanje", "Nemam više vremena", "Pesme iz Norveške", "Letopis Perunovih potomaka", "Ničija zemlja", "Slovo o ljubavi", priče "Ludilo srca", romani "Otvoren prozor", "Ne zaboraviti", roman za djecu "Pradevojčica", zbirka bajki i proze u stihu "Oraščići palčići", putopis "Snimci iz Švajcarske".
Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pesnicima, a neki od njih bili su Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić i Branko Ćopić.
Poezija Desanke Maksimović je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna i mladalačka, i ozbiljna i osjećajna.
Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pjesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pjesama "Krvavu bajku", koja svjedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom i đacima u Drugom svjetskom ratu.
