Nasa je 2018. godine lansirala sondu, a njena misija je proučavanje koronalne plazme Sunca i njegovog magnetnog polja. Da bi to postigla, sonda mora da priđe veoma blizu. Nasa opisuje ovu misiju kao „dodirivanje Sunca“, i to je sasvim tačno.
Tokom misije, sonda je sve više prilazila Suncu, postavljajući novi rekord pri svakom prolasku. 24. decembra 2024. godine, letjelica je proletjela na samo 6,1 milion kilometara od površine Sunca.
To je nevjerovatno blizu, ali na sreću, sonda ima nekoliko slojeva zaštite. „Parker“ je takođe najbrža letjelica ikad napravljena. Tokom prolaska 2024. kretala se brzinom od 692.000 kilometara na čas i nije dugo ostala na tako maloj udaljenosti od zvijezde.
Rezultat ove smjele koronalne navigacije su najbliže slike našeg Sunca do sada.
„Parker“ nosi četiri glavna instrumenta, a jedan od njih je WISPR (Wide-field Imager for Solar Probe). WISPR ima dvije kamere otporne na zračenje koje mogu da podnesu snagu Sunca. Njegova uloga je snimanje korone, sunčevog vjetra i drugih pojava u blizini Sunca. Pri posljednjem prolasku, WISPR nam je prikazao sunčevu koronu i sunčev vjetar na način koji do tada nismo mogli da vidimo.
„Sonda nas je ponovo odvela u dinamičnu atmosferu naše najbliže zvijezde. Svjedočimo mjestu odakle počinju prijetnje svemirskog vremena po Zemlju — svojim očima, a ne samo putem modela. Ovi novi podaci će nam omogućiti ogromna unapređenja u predviđanju svemirskih vremenskih prilika kako bismo zaštitili astronaute i našu tehnologiju na Zemlji i širom Sunčevog sistema“, rekla je Niki Foks, pomoćnica administratora Naučne misije u sjedištu Nase u Vašingtonu.
Postoje važne posljedice ispravnog ili pogrešnog razumijevanja sunčevog vjetra i koronalnih izbacivanja mase. To su stalne sile u Sunčevom sistemu. Sunčev vjetar je struja naelektrisanih čestica koja neprekidno teče iz Sunca.
On je odgovoran za prelijepe aurore koje volimo da posmatramo, ali i za oštećenje elektromreža i satelita. Kako se sve više širimo u prostor između Zemlje i Mjeseca i kako se u orbitu oko Zemlje postavlja sve više satelita, važno je da razumijemo ne samo sunčev vjetar, već i sve što dolazi sa Sunca, uključujući i koronalno izbacivanje mase.
Dok je sunčev vjetar kontinuirana pojava, koronalna izbacivanja mase su epizodična. To su izbacivanja plazme koja mogu stići do Zemlje. Koronalna izbacivanja mase mogu sadržati milijarde tona plazme koja se kreće velikom brzinom. Samo mali broj ovih izbacivanja dosegne Zemlju, ali kada se to desi, mogu izazvati geomagnetne oluje koje oštećuju elektromreže i drugu opremu.
Sonda „Parker“ je dobila ime po američkom heliofizičaru Džudžinu Parkeru, koji je 1958. skovao termin „sunčev vjetar“. Njegove teorije, iako su u početku nailazile na veliki otpor, potpuno su promijenile naučno razumijevanje Sunca. Više letjelica je bilo lansirano radi proučavanja Sunca i sunčevog vjetra, ali je „Parker“ nadmašio sve prethodne misije.
Svaka misija je donijela nova saznanja o Suncu i sunčevom vjetru, ali nijedna nije prilazila tako blizu zvijezdi kao „Parker“. Ona ima i prednost najmodernije tehnologije i instrumenata. Jedno od otkrića su i takozvani povratni udari (switchbacks).
Kada se sunčev vjetar mjeri u blizini Zemlje, on je uglavnom stabilan. Ali bliže Suncu, situacija je mnogo haotičnija. Sunce ima izuzetno snažna magnetna polja, a kada je sonda prišla na 14,7 miliona milja od Sunca, pokazala nam je da se neka od tih polja savijaju i mijenjaju smjer.
