„Kod mene inspiracija nikada ne prolazi, ona konstantno dolazi. Bilo je puno situacija kada mi se ništa nije radilo. Kada sam prolazio kroz ozbiljne porodične probleme. Oduvijek sam maštao i sanjao samo mir“.

Stefan Uni  je poznati inovator iz Srbije, koji je završio Akademiju strukovnih studija Šumadije sa odsjekom u Trsteniku i stekao zvanje strukovnog inženjera mašinstva. Nakon samo nedjelju dana od diplomiranja Stefan počinje da radi u „TRAYAL“ korporaciji u Kruševcu u Fabrici eksploziva i pirotehnike u sektoru razvoju fabrike na polju mašinskog i investicionog projekta. Inače, „TRAYAL“ korporacija je najveći gigant u Rasinskom okrugu koja u svom sklopu ima tri fabrike, od kojih je i Fabrika eksploziva i pirotehnike u kojoj radi poznati srpski naučnik. Stefan Unić rijetko daje intervjue i maksmimalno je posvećen poslu i obavezama. Inače, on je postao je popularan po svom izumu „Personalizovani orgonit“ – Stefonit, inače njegovom prvom projektu za koji je dobio svjetske i domaće nagrade i priznanja. Od titule mladog inovatora, istraživača do Oktobarske nagrade. Stefan je skroman i prizeman mladić, a cilj mu je da promoviše nauku kod mladih. Život ga nije mazio. Kao dijete je prolazio kroz mnogo porodične traume i drame kada su htjeli roditelji da mu se razvedu. Sa 17 godina je dobio hipertenziju, a imao je i saobraćajnu nesreću. Odrastao je sa majkom dok mu je otac bio u ratu. Kako on kaže, najviše u životu je zahvalan svojoj majci koja ga je naučila da bude dobar čovjek. Stefan dolazi iz malog mjesta nadomak Trstenika kako je zadržao pozitivnost i nakon teških situacija i iskušenja i čemu ga je sve to naučilo, Unić govori za našu medijsku kuću.

Kako bi ste sebe opisali?

-Stefan Unić iz Trstenika je jedno skromno i povučeno dijete. Ja sebe ne bih mogao nikako da opišem, to ne umijem i ne znam. Ali, u životu sam nekoliko puta vidio da je i važno šta drugi o vama misle.

Da niste mladi inovator, šta biste bili? Koje je Vaše zanimanje iz snova?

-Pa mladi inovator nije zanimanje. Ja sam strukovni inženjer mašinstva, a oduvijek sam maštao i volio da radim nešto u vezi mašinstva i želja mi se ostvarila. Zaposlio sam se samo nedjelju dana od diplomiranja u Fabrici eksploziva i pirotehnike  u „TRAYAL“ korporaciji u Kruševcu u sektoru razvoja fabrike na mašinskom i investicionom projektovanju. Mnogi su me pitali da li sam imao jaku vezu, ja kažem da jesam, a ta veza je bila indeks sa ocjenom 10,00 i diploma državne škole. To je bila veza da krenem i počnem da radim u najvećem gigantu u Rasinskom okrugu. 

U mnogim gostovanjima pričate o svom životu onakav kakav jeste i ne glumite lažni sjaj. Često ste pričali o temama iz privatnog života, koje bi rijetko ko to podijelio s tako velikim auditorijumom. Kako to da niste pokleknuli lažnom sjaju koji se predstavlja počev od društvenih mreža do studiranja?

-Želio bih prije svega da vam se zahvalim na ovom pitanju. Tačno je da pričam o svom privatnom životu koji nije bio savršen. Jednostavno, ne može svako da bude i da ima nešto savršeno. Svi smo ljudi od krvi i mesa. Sav taj lažni sjaj koji glumite, kasnije dođe i izađe na vidjelo. Nikada nisam imao problem da pričam o privatnom životu i to podijelim sa milionskim auditorijom. Znam da tu ima i mladih i da im pomažem u nekom pogledu.

Koja je najbitnija poruka koju želite da prenesete putem vaših gostovanja, intervjua...?

-Možda će zvučati kliše, ali budite svoji. Budite jedinstveni i jednostavno opušteni i svojstveni. Cilj mi je da kod mladih probudim želju da se bave naukom i da vide da i neko ko je poznat i javna ličnost ima puno problema od porodičnih do onih svakodnevnih.

Skoro uvijek ste nasmijani. Jeste li nekada morali staviti lažni osmjeh i pričati pred hiljadama ljudi, dok se u Vama sve lomilo?

-Naravno da jeste. I to hiljadu puta. Ja sam vječito nasmijan lik koji svojim osmjehom pokrećem volju za sopstvenim životom i željom za životom. Da mi nije osmjeha, odavno me ne bi bilo.

Gledaocima, prijateljima i publici otkrili ste detalje i Vaše životne priče. Je li bilo teško to podijeliti s tolikim brojem ljudi koje nikada niste upoznali?

-Ne, zašto bi bilo teško. Moj život je jedna velika tragedija i tunel kome se ne nazire kraj. Odrastao sam sa majkom bez oca. Otac mi je otišao u rat i vratio se tek kada sam napunio 6 godina. Tako da tu očinsku ljubav nisam ni imao. Deda me je odhranio, majka nije imala nikakovo primanje pa čak ni da mi kupi lijekove koje bebe trebaju da piju. Kada sam napunio 17 godina igrom slučaja imao sam neke tegobe koje su rezurtirale hipertenziju. A saobraćajnu nesreću sam imao kada me je auto udario i imao sam ozbiljnih problema. Ali bog me uvijek čuvao.

Veoma ste popularni. Šta sve ta popularnost nosi? Koje su njene mane, a koje vrline?

-Ja uopšte ne osjećam nikakvu popularnost. Ja sam i dalje Stefan Unić koji živi normalno, razgovara sa mještanima. Kupuje ujutru hljeba u pekari i priča sa obližnjim komšijama. Ja ne mogu da budem zvezda jer okolnosti u kojima sam izrastao mi to nisu dozvoljavale. Bili smo jako siromašni kada sam bio mali, tada niko nije htio da se druži sa mnom. Nisam imao drugare i prijatelje. Ostao sam bez njih i bio sam jako tužan.

Zbog Vaše izloženosti u javnosti, jeste li nekad doživjeli neku neugodnost?

-Ma ne, zašto bi doživljavao neprijatnosti. Mene ljudi uopšte ne vide kao poznatu i popularnu ličnost, već kao normalnog čovjeka.

Kakvu budućnost za sebe sanjate i gdje se vidite za 10-15 godina?

-Sanjam mir,sanjam samo da imam puno pravih prijatelja i životinja. Živim na selu, sve to imam i ne patim za nekim mnogo boljim stvarima. A sebe za 10-15 godina vidim tu gdje sam i sada, u Trsteniku. Nemam neke sada  posebne ambicije i želje. Ja volim da vrijeme sve to lijepo isklesa.

Da li može da se živi od mašinstva?

-Itekako se može lepo živjeti, pa ljudi imperiju sagrade sebi od tog posla. Doduše ja sam mlad inženjer pa sam zadovoljan svojim prihodima koliko god da su, ja se zadovoljavam i malim stvarima. Ovim putem bih želeo da se najviše zahvalim mojoj majci što me je naučila pravim vrijednostima i da se zadovoljavam malim stvarima. Tako da ovaj razgovor, intervju sa vama bih želio da završim i mladima poručim da je najveća satisfakcija ulagati u sebe i jer dobri inženjeri, lkekari, doktori nauka su nam uvijek potrebni.