Za fudbalere predaha nema. Zakuvalo se tamo „preko bare" na tom klupskom Mundijalu, a i ovi moji su krenuli sa pripremama nakon četrnaest dana „slobode". Zajebano. Lako je nama pričati da se tu vrte šoldi kakvih nema na svit, ali zapitam se često kuda to vodi.

Neću da imenujem ovdje drugare koji muku muče sa ovim prelazom iz jedne u drugu sezonu. Nisu ni stigli čestito da zagrle djecu, da se poigraju sa njima i da im se bar malo oduže za dane izbivanja zbog treninga, karantina, utakmica, putovanja, analiza, sastanaka, terapija, snimanja, intervjua, marketinških obaveza, reprezentativnih „prozora" i još sedam stotina sedamdeset i sedam obaveza koje prate život jednog fudbalera na iole ozbiljnom nivou.

Hljeba i igara, ko te pita za zdravlje i kako si. Ide plata petnaestog.

Nego, o snovima bih malo.

PRIČA PRVA

Priča prva seže negdje u oktobar prošle godine.

Sivilo je neko okovalo Banjaluku koja je potpuno drugačiji grad kada se tmurni oblaci praćeni kišom nadviju nad nju od one „krajiške ljepotice" kojom hodimo ovih dana. Rasplesana i razigrana, sva u nekom divnom, lepršavom sjaju, okupana suncem-najljepša je na svijetu.

S kišom je tmurna i nikakva kao i sam što sam kada popijem više od pet velikih piva, pa ujutru metiljam i ne znam šta bih od sebe takvim nikakvim.

Idu mi, idu, dani godine, nije to više ni blizu forma u kakvoj se bilo dok se dočekivala prva smjena za šankom kod gazde Petrovića, laka mu zemlja bila i hvala za sve što smo prošli zajedno.

Divan je čovjek bio.

Odoh predaleko.

Sivilo je zavladalo tog nekog metiljavog, oktobarskog dana, a Vasja je uveliko peglao „plejku". Prihvatio sam izazov da odigramo „jedan na jedan", a ne časeći je izabrao Mančester Junajted. Sinulo mi nešto da provjerim, a obradovalo me kada sam vidio da sam bio u pravu.

Bart Majers je bio u Petrolulu pa sam ga u dva klika prebacio u svoju startnu postavu na Old Trafordu. Da ne dužim i ulazim u tehničko-taktičku analitiku kliktanja na džojstiku, ali nakon desetak minuta Mančester Junajted je pognute glave napustio „Teatar snove" , a Bart i njegovi su slavili veličanstvenu pobjedu sa tri postignuta i tek jednim primljenim pogotkom za koji „Profesor" nije bio kriv.

„Mašino moja, kako si lagan. Pade Mančester na sred svoje kuće." poslao sam mu poruku uz fotografiju tek završenog okršaja u ulici Sir Meta Bezbija.

Nisam dugo čekao na odgovor. Poslovično šaljiv u svom stilu je napisao:

„Više vih volio da sam u ekipi tih koji su izgubili, ali nema veze. Ko zna..", pisalo je u poruci.

Bart Majers jedan je od inostranih igrača koji je, za svog boravka u Banjaluci, na djelu pokazao onu zapadnjačku profesionalnost u odnosu prema poslu kojim se bavi. Pamtim da su mu supruga i bebica tek stigli u Banjaluku, ali mu nije palo na pamet da odbije neko promotivno fotografisanje. Svo troje su stigli ,a Bart je, zajedno sa Grahom, Karolinom i Dinon, ostao dobrih sat vremena na Kastelu i to nakon večernjeg treninga.

Zimus kada je onaj snijeg zapadao zvao sam ga da snimimo i promotivni video u jednoj banjalučkoj školi. Znajući da je izjutra „minus hiljadu" ponudio sam mu da ga neko pokupi autom ili da dođe taksijem, ali je „Profesor" na to uzvratio:

„Samo mi pošalji adresu i reci kad da budem."

Dogovor je bio u 08.00 časova, a u 07.59 stigao je svojim biciklom. Trebalo mu je nekih petnaestak minuta vožnje po onoj ledari. Ne znam-nekome je ovo što navodim totalna nebuloza, ali meni je primjer profesionalizma.

Legendica je Bart Majers i drago mi je, moram priznati, što se nisu obistinile one kuloarske priče.

„U Banjaluci i Borcu sam naučio da je u životu važno biti borac i da onda svi snovi mogu postati java. Bila je to jedna velika lekcija koju ću da pamtim." rekao je tokom snimanja evropske retrospektive banjalučkog kluba koja će uskoro biti premijerno prikazana.

Na odlasku smo jedan drugom poželjeli svu sreću u životu. Bilo je već tada jasno da se neće vraćati, a usput sam ga podsjetio na onu partiju sonija:

„Ko zna, brate. Treba vjerovati u snove.", reče tad Barti.

Par dana kasnije potpisaće za marokanski Vidad,  a prije par dana upisao je i prvi nastup u dresu tog kluba.

Bart Majers zaigrao je protiv Mančester Sitija, a jebeš mu mater, stekao sam utisak da ga je „po grada" gledalo.

„Frajer je neki dan igrao na Laušu, a sada čuva Halanda." taj komentar me od srca nasmijao kada sam ga pročitao.

Nije Bart zaigrao u Mančester Junajtedu.

Nije zaigrao ni u Sitiju.

Ali, i ovo što mu se desilo dokaz je da treba vjerovati u snove.

Da mu je neko rekao prije godinu dana, kada se obreo u Termama Zreče kao „anonimus" koji je doveden kao pojačanje u banjalučki Borac, da će samo sezonu kasnije igrati protiv Mančester Sitija na klupskom Mundijalu...ne znam da li bi se i on sam usudio reći da je to moguće.

„Ko zna, brate. Treba vjerovati u snove."

PRIČA DRUGA

Deset godina je prošlo od kako su Babara i kompanije stigli do najvećeg uspjeha u istoriji srpskog fudbala. Da, da se Mister ne ljuti, za mene je novozelandska titula svjetskog šampiona i dalje najveći uspjeh u istoriji srpskog fudbala.

Dan danas se naježim kada slušam kolegu Aleksandra Stojanovića kojem je dopala čast da prenosi taj blistavi trenutak naše fudbalske istorije. Dan danas se naježim kada vidim suze Vukašina Jovanovića. Dan danas se naježim kada čujem govor Veljka Paunovića.

Mnoge su priče ispričane, a lijepo je bilo vidjeti te zlatne momke kako su se ponovo okupili na obilježavanju desetogodišnjice velikog uspjeha. Čast mi je što sam, za ovih deset godina, mnoge od njih i upoznao i redom su sjajni ljudi-a, to je, na kraju dana, veći uspjeh od onih crtica na transfermarktu.

Dok su se Vule, Maksa, Gaja i ostali prisjećali svega onoga kroz šta su prošli na putu do svjetskog trona, general koji ih je tada predvodio vodio je novu bitku. Ponovo je izašao kao pobjednik.

Veljko Paunović uveo je Ovijedo u elitni razred španskog fudbala u kojem ovaj klub nije bio skoro četvrt vijeka. Te, 2001. godine kada se ispalo u niži rang dres Ovijeda nosio je Veljko Paunović.

„Natjera nešto čovjeka da povjeruje u to neko poravnanje računa u budućnosti", pričaće Siniša Mrkobrada na pomen evropskog uspjeha FK Borac i svega onoga što je i sam prošao tokom karijere

Mogla bi se i ova i na Veljka prenijeti.

Izabrao je čudan trenerski put. Čudan, svima nama, koji ga gledamo sa strane, ali reklo bi se, tako njemu svojstven.

Veljko Paunović već sada je mitski junak srpskog fudbala. O njemu se ne piše onoliko koliko bi trebalo, ali ni on sam to ne želi. Djela govore više od riječi.

Kažu, da je, nedavno, već bio ustoličen na mjesto selektora Srbije, ali to se nije desilo. U jedno nema sumnje-hoće, kad tad.

Veljko Paunović još od igračkih dana pobrao je simpatije mnogih. Lišen one fudbalske nametljivosti, galame i mulja gradi svoj put. Put je to kojim se rijeđe ide, ali je to put popločan znanjem i radom.

I snovima koji su postali java.

Od Mundijalita do La Lige.

Veljko je vratio svoj „dug" Ovijedu, ali je otvorio novo poglavlje.

Jer snovi...vode te naprijed.

Čovjek treba da sanja.

Kažu, da škorpija lovi noću. Poznat je i modus operandi kojim se vodi. Napada neočekivano i brzo. Kažu, da lovina i ne primjeti kada se prikrade i da joj se ne može uteći.

Nakon uboda, ispusti otrov koji opije sva čula i parališe plijen kojem nema spasa.

Snove treba pustiti, da se poput škorpije u noćnom lovu, prikradu i da se uvuku pod kožu.

Da ti opiju misli, da te vode, da im se nadaš, da se boriš.

Treba ih pustiti da pronađu svoj put i pravi trenutak.

Ne brzaj, ne leti pred rudu, sačekaj da ti dođu, da ih budeš dostojan.

Da te pronađu onda kada ih zaslužiš.

Ostvariće se kada im se najmanje nadaš.

Zna to Bart.

Zna i Veljko.

Spoznao sam i sam, ali to je treća priča.

Neki drugi put ćemo, a do tada-sanjaj, besplatno je i niko ti to ne može oduzeti.