U njemu ima i Borisa Raspudića, Siniše Mrkobrade, Nene Gavrilovića, Kimeta, Vuleta, Teše, Abuta i svih drugih, neka mi oproste što ih ne spomenu’, koji su pisali fudbalsku istoriju ovog grada.

„Gdje ja stadoh – ti ćeš poći.

Što ne mogoh – ti ćeš moći.

Kud ja nisam – ti ćeš doći.

Što ja počeh – ti produži.“

Neki dan je Vasja spremao lektiru za školu, a među pjesmicama iz čika Jovine zbirke – i ova.

Čitam je iznova i nešto glasno razmišljam da su je ovi majstori fudbalske igre koje sam pobrojao ostavili u amanet dječaku širokog osmijeha iz Budžaka.

VJЕRA

Vratiću se unazad.

David i Vasja imali su obaveza tog prvog, julskog, dana prošle godine. Već u 10.00 je upekla „zvijezda“, a Dejan je bio jasan. Da što prije odradimo sve što smo zamislili kako se ne bi onesvijestili od vrućine.

Ovoj dvojici ništa nije bilo teško. Ni da ponavljamo snimanje, ni da se vozikamo sa jedne na drugu lokaciju. Zavalili su se na zadnja sjedišta i pričali o školi, ljetovanju, fudbalu i jedan drugog ubjeđivali da je Mesi bolji od Ronalda i obrnuto.

U završnom kadru šutirali su penaltik na Gradskom stadionu, a finalni video pratila je Davidova naracija:

„...sanjao sam tvoje pobjede, gol u devedesetom. Sanjao sam titulu i Еvropu u crveno plavim bojama. Korak po korak, dan po dan. Sanjam i dalje. Sanjam da pišemo istoriju. Ti i ja, zajedno, rame uz rame. Borče moj, Banjaluko moja, vrijeme je.“ lopta se zakoprcala u mreži u trenutku kada je David izgovorio posljednju riječ.

Idemo još malo unazad.

Još uvijek su trajale pripreme za novu sezonu, a u onoj završenoj prije dvadesetak dana, bukvalno je „eksplodirao“. Tresao je mreže kao od šale, a one njegove „bombe“ van šesnaest golmani su mogli samo pogledom da isprate. Neki su pokušali da ih odbrane, pa su samo uljepšali fotografiju.

Pričalo se na svakom koraku o njegovom talentu koji je već prerastao u kvalitet.

Šuškalo se da bi mogao i „vani“.

Nije nam to bila tema razgovara dok se šetkali atletskom stazom. Ćakulali smo o nekim mjestima duž Jadranske obale, zanimalo ga je kako je Vasja pecao ribu i kakva je atmosfera bila na Еvropskom prvenstvu.

„Znaš, meni je najveća želja da sa Borcem igram grupnu fazu. Ne mogu da ti opišem taj osjećaj. Čitav život to sanjam..“ zastao je, pa nastavio „A, sve ovo što se priča-ima vremena. Samo da mi dođemo do grupe, da gori sve.“ Nasmijao se, dječački iskreno, kada smo dotakli obaveza koje su ga čekale na terenu.

Bilo je nečega umirujućeg u njegovom glasu.

Nečega što ti daje vjeru da snovi mogu postati java.

„Bogu hvala...“ navikao sam već da mu svaka izjava za novinare počinje na isti način.

Vjera.

Bez toga smo niko i ništa.

Vratiću se još malo unazad.

Ne mogu da se sjetim s kim se igrala prvenstvena utakmica tog dana, ali se sjećam da sam na Gradskom stadionu sreo Rodoljuba Petkovića, „mistera“ ovdašnjeg fudbala i gospodina bez premaca.

„Vuković je fenomenalan. Fenomenalan!“ referisao mi je utakmicu prvoligaškog karavanu na kojoj je opet briljirao u dresu Laktaša.

„Nevjerovatna je lakoća sa kojom igra. Golim okom se vidi talenat i kvalitet. Fenomenalan je.“ ponavljao mi je gospodin Petković.

Takvi ne griješe.

David je, tog ljeta, odlučio da provede još jednu sezonu na pozajmici u Laktašima, iako je tokom priprema na Zlatiboru pokazao da je stasao za premijerligaški fudbal. Jesen je proletjela, a odluka da se još malo „čeliči“ u Prvoj ligi pokazala se ispravnom.

Nauk je to i za ostale mlade igrače.

Zimski dril u Antaliji je pokazao da je kucnuo čas da svima pokaže šta zna.

„Andrejka, biće to sve dobro.“, rekao mi je tokom utakmice sa Dinamom iz Mahačkale dok smo čekali da im lopta, konačno, uđe u gol.

Kroz koji dan je uslijedio povratak u Banjaluku, a onda je krenulo.

„Biće to sve dobro.“ odzvanjale su mi njegove riječi dok je trčao prema kameri sa papirom u ruci na kojem je crvenim markerom bio ispisan humanitarni broj za Segija. Par sekundi ranije je pocijepao mrežu na „Vrapčićima“.

„Biće to sve dobro.“ odzvanjalo mi je u glavi i kada je zabio Zrinjskom za prvu pobjedu u Mostaru ikada.

„Biće to sve dobro.“ , odzvanjalo mi je u glavi i kada je stigla vijest da mora pod nož s početkom ove sezone.

Jednom ću, ima vremena, da se prisjetim i našeg razgovora u Solunu uoči utakmice sa PAOK-om. Tada sam iznova spoznao da ona „u životu je važno biti borac“ nije floskula-ona živi u Platonovoj 6.

„Ajde, majstore, još malo, pa da gaziš još jače.“ približavali smo se Konjicu kada je Oliver privodio kraju razgovor, a koji dan kasnije David se pojavio na terenu, po prvi put nakon povrede. Ni časa ne časeći uhvatio se lopte.

„Bogu hvala, biće sve dobro.“ opet taj mir u glasu i osmijeh koji je obećavao da ono najbolje tek dolazi.

Korak po korak, dan po dan.

JAVA

Šestog dana marta, tamo negdje oko 22.50, Gradski je proključao.

David se, tako sebi svojstvenim driblingom, provukao kroz dvojicu, a onda je lopta pogodila u ruku Mamadu Sangarea. Žerom Brisar nije imao dilemu.

Penaltiko!

Zacrnila se ta bijela tačka ove sezone.

Da se ne vraćamo na to.

Kroz devet i kusur hiljada duša na Gradskom stadionu prostrujala je ista misao:

„Ko će da šutira?“

Kroz devet i kusur hiljada duša, minus one koje su bodrile Rapid, na Gradskom stadionu prostrujala je, ubijeđen sam, ista želja:

„Davide, ova je tvoja.“

Deža vi ili premnezija po svojoj definiciji je snažan utisak da je osoba već vidjela nešto što inače vidi prvi put.

Onaj prvi dan jula, onako kako je režiran, odigravao se šestog marta.

Isti gol, onaj ispred sjeverne tribine, penal, dupke pun Gradski stadion i David u glavnoj ulozi.

„„...sanjao sam tvoje pobjede, gol u devedesetom...sanjam da pišemo istoriju..“ lopta se, kao i tad, zakoprcala u mreži.

David Vuković postao je najvoljeniji banjalučki sin.

Dijete o kojem se priča na svakom koraku.

Borčevo dijete sa banjalučkim šlifom.

Ima ona fotka njegova kada, kao malac, viri iza Borčevog šala na zapadnoj tribini Gradskog stadiona. Snovi skriveni stidljivim osmijehom postali su java.

Ali, tu nije kraj.

Najbolje, Bogu hvala, tek dolazi.

Dječače naš dobri, samo gazi!